Sve je već viđeno / Mordor i Hobiti / 2008.

Bilo je nekih malih razlika od putovanja na Tenerife prošle godine.

Ekipa u sastavu Radmila, Vesna, Filip, Roman i Siniša krenula je 04. 01. prema „otoku vječnog proljeća“ iz smrznutog i oblačnog Zagreba, preko Graza, Slovenije, Italilje, Francuske, Španjolske, Maroka i Atlantskog oceana. Poučeni iskustvom oboružali smo se kratkim majcama, kupaćim gaćama, što Lavrivi naravno nisu napravili jer tko bi vjerovao da nakon -5 stupnjeva i 4 i pol sati leta dolaziš na + 25.

 

 

 

Većeg kiča nema ni u Las Vegasu, svaki hotel je priča iz (bolesne) bajke za sebe. Arhitekti su se natjecali tko će napraviti šašaviju, kičastiju i osvjetljeniju zgradu. Teško je to opisati, gotovo nemoguće jer te svaki detalj bombardira novim nevjerovatnim arhitektonskim inovacijama.

 

Na malom prostoru stisnuta je egipatska, japanska, meksička, njemačka, afrička i američka arhitektura, a u sredini je naravno neizbježni splet engleskih, irskih i škotskih steak barova između kojih su ugurani pakistanski dućani.

 

 

 

Prošle godine, kada je naš autobus stao u Playi de Las Americas, Radmila je samo promucala: „pa nećemo valjda ovdje spavati!?“ Romanove očice su se samo raširile kada je teta u busu rekla da moramo ovdje sići. Slike će valjda malo dočarati taj nezaboravan pogled na „američku plažu“.

Apartman smo odmah prozvali „Hobit place“ a na slikama se vidi i zašto.

Priču o smještaju završavam s činjenicama da smo nakon dva dana zbilja zavoljeli našu ulicu, najljepšu na otoku, da smo se zbilja ugodno osjećali među svim tim kičem i da je ne bi mijenjali za nikakve druge ulice. Nejverovatno čisto i uredno, sve na svojem mjestu, ljubazni domaćini, ma mrak...
Drugi dan pao je plan koji je provjeren, kavica, letkanje, kupanje, obilazak otoka.
I tako i bi ...

 

Prilaz startu ograđen je visokom ogradom a natpis da se ne smije letiti jer je trava posijana baca nas u očaj dok nismo ipak ušli kroz vrata a ono 60-ak pilota upravo sprema krila - toliko o zabrani.

Zabrana je i vršenje velike nužde na startu, ali naravno da je Roman morao napraviti problem te kršiti i tu zabranu.

Da skratim priču o letkanju, svaki dan se letilo, gonjalo do baza koje nisu bile visoko, ali se moglo cijeli dan letkati. Stupovi do 6-7 m, turbulentno, brzo gore brzo dole, ma pravo proljeće.
Na žalost bilo je puno nesreća. Hrpetina tečajaca sa velikim mudima gonjala je svakodnevno pronalazeći razna sletišta na krovovima zgrada, cestama, lijepim velikim kaktusima.
Čak je i helikopter imao posla spašavajući jednog pilota iz gudura "Mordora", negative, jednostranska zaklapanja, frontalci, ma bio je čitav splet raznih neželjenih figura.

 

Da bude kolegijalan i moj novi P2 je malo divljao tako da mi je pokazao da i on može letiti sa pola krila, malo bez komora malo sa komorama ali ipak smo se malo sprijateljili i gonjali po tenerifskim kanalima ... no još nas čeka dosta učenja i pokušaja da postanemo dobri prijatelji.